Ovdje smo zamislili da napravimo jedan kutak gdje ce svatko moci da se bar tekstom sjeti na Baniju i da olaksa sebi dusu.Da se podsjeti na one dane kad je Banija bila puna zivota,mladih ljudi i svega onoga sto nam je svima ostalo u sijecanju...

Zelja tuge....
Dodji majko mnogo puta
do mog groba i macnoga puta .
crnu zemlju suzama natopi
nebi li iz nje cvjece proklijalo......
ono cvjece sto nikad ne vene
da ga gledas majko mjesto mene..
zeno i sestrice donesite mi cvijece
da osetim i ja kada je prolece..
oce mili da si mi ziv ,
da mi za djecu brines
al smrt te isto uze
ja nemogu da za tobom pustim suze
Sestro draga na djecu mi pazi
pozeli im srecu
jer ja vam se vise vratiti necu !!!

22.decembar 2007.
....................................................................
...Tebi tata....
Osluskujem kisu..
Sjecam se..
Pricao si mi ..
Da volis spavati ,,
za kisnih jutara
Secanja mi naviru
voleo si kisna jutra i mene..
Voleo si nicanje pesnice
voleo si livade ,
voleo si voce u cvatu
Nikada ne rece mrzim..
Tata voleo si zivot
Tata doci cu ti
Poklanjam ti sva kisna jutra
sunce u kosidbama
rosu jutarnju
i suzu moju ...
Otisao si al "
u mom srcu ostao si .....
...................................................................................
..............Cekanje........
Veæ davno umrlo je na prozoru
glasovi posljednjih prijatelja
zauvijek se zagubili u zapustenom dvorstu
Prazan kofer u uglu zaboravlja putovanja
trosno uranja u konture prepoznatljivih stvari sobe
sto samnom zive,
samo jos kao navika gledanja,
tek da bi pustos licila necemu ....

zivot navrati uzgred
po njima da ocrta vrijeme
ispije nekoliko kapi sebe
i ostavi jedne pored drugih
uspomene i stvari
da u prazne posude postojanja
sakupljaju samoæu kao kisnicu,,
ostatke moga ognjista..
tuga i pustos ostale su !!
........................................................................................
Ja dolazim
misli me me prate
kako cu da prezivim
kad se secanja vrate


Odlazim,a moj zavcaj..........
Molila bih oblake
sto plove nebom
Itrave nove
Sto rastu nad brijegom
molila bi cvijece..
sto cvijeta samo
I novo drvece sto raste tamo
Tamo daleko neka me ceka!!
..............................................................
ZAVICAJU SUZO MOJA ....
Resila sam u zavicaj ici
spremam kofere i bluze
tugo moja,ja pakujem
svjece,tamjan i ponecu suze
Tamjan nosim pokojnome ocu
svjece nosim izginuloj braci
sve cu dati ali suze nedam ,
kroz suzne oci majku cu da gledam .
Sutra treba ako bog da srece
ranom zorom zavicaju poci ,
zamolicu srce da izdrzi
al nemogu zamoliti oci.
Zasto nisam ko i drugi ljudi
oj"' sudbino ti si svemu kriva
takav poklon da ponesem majci
jer ona je jos ziva ..
australija 15.decembar.2007.

Pozdrav sokolovi i banijski junaci ! Neæe Banija propasti dok nas ima i dok postojimo,samo treba još èešæe da idemo tamo i da pomažemo koliko možemo,valjda osjeæate taj dug prema Baniji.Ðe god živi Banijac ,Banija živi u njemu,a živjeæe vjeèito.Kako reèe veliki Njegoš : NEKA BUDE ŠTO BITI NE MOŽE ,NEKA BUDE BORBA NEPRESTANA !!!

Noc proljetna,
biserna...
Nebom se prosule
zvijezde...
A moje misli
ko vrani konji,
Banijom mojom
jezde...

Bile su noæi
iste ovakve,
cvijetom tresnje
zamirisane...
Bile su zore,
ko najljepse bajke,
suncevim zracima
obasjane...
Bila su polja,
rosom umivena,
i brda u daljini
borovinom posumljena...
Bila su jutra
od smijeha
djetinjeg
probudjena...
Bila sam djevojka...
u svojem gradu
u svaku travku
zaljubljena...
zanesena...

Nestalo sve
ko tihi san...
Izbrisano
za jedan dan...
Ostala pregrst
uspomena...
I jedna neobièna
žena...
Sto cuti u mraku
i gleda u zvijeze...
Dok misli njene
neobuzdane,
Banijom opet jezde...

Sjedim opet pored prozora... Dan se polagano gubi u sjenama veceri sto dolazi. Sunce uranja negdje u ponore iza sume. Sjene padaju po dvoristu.Vijugava èesta nestaje u daljini, a ja na njoj vidim jednu crnu tacku, koja se pomijera...Neko dolazi tom èestom. Ne podizem pogled. Samo promatram tu crnu tacku, kako dobija obrise i pretvara se u ljudski oblik... I, evo, vidim sada da tim putem ide žena... u crnini. Prilazi još blize i vidim jasno, kako na glavi nosi korpu, a rukama se podbocila oko struka... Razvezala je maramu, èiji krajevi joj padaju po prsima. Crna njezina roklja se talasa u ritmu njenih koraka, a uredno povezan „vertun” je zadržava. Rukave je malo zasukala i podigla do samih nadlaktica. Prepoznajem je, jer samo je jedna starica tako dolazila. Baka moja. Moja tvrdokorna Banijka, preko koje su gazili ratovi i nedace, a ona, u vjecitoj svojoj borbi sa zivotom, maramu pod teretom razvezivala, da dodje do daha, i nastavi. Rukave je zasukivala, pa tako o struk se svoj ubacajuci, s korpom na glavi, nasoj je kuci prilazila. Nama, sirocicima svojim, je miloste donosila.
U kucu je, sa njom, miris samarickih brda ulazio. Skinula bi s glave korpu, pa „svrtanj”, maramu bi ovlas povezala, pa nas za obraze njezno primala i primicala da nas izljubi. A, iz korpe bi, onda, sir i onaj gusti, najsladji kajmak vadila... i pogacu još mlaku, sto ju je pred sam put iz „rora” izvadila. I stosta još.(Ah, kako je ta korpa njena svega prepuna bila!).

I èesto tako, pored nekog prozora sjedeci, ja gledam u neku èestu... tudju i daleku... I znam... ona ni jednom èestom vise doæi neæe... Ta moja baka... Ta tvrdokorna Banijka, koja je kroz rat svoju dijecu iznijela. Bez muza je ostala. Rekli su joj, heroj je bio on. Možda jeste. Ali, heroj je bila i ona. Kroz zivot gazila sigurno i smjelo... isto kao po onoj vijugavoj èesti, kojom je nama dolazila... u pohode... sa svojom korpom na glavi... Puna tereta i cemera, a cvrsta i cista ko banijska zora, što se tamo... iza onih brda budi... možda bas i sada... dok ovo piše neko njeno dijete, kojem noc san ne plete...

Hvala na ovome Luna !!!
Sav sam se najezio sjetila si me na moju baku,ali ja imam srece moja je jos ziva.Ima 77 godina i jos je "kuvarica" na banijskoj seljackoj peci.
Da si ziva i zdrava......Pozdrav

Eh... ta sjecanja...
U ovim zimskim nocima, prebirem po njima...
Naidjem tu na neke drage osmijehe,
na drage poljupce, na toplu ruku mojeg oca...
ili majke...
Naidjem na toplinu moje djevojacke sobe...
Na... miris onih mojih zutih dunja...
I kestene probam... tako u sjecanjima...
one... najsladje.... iz mojeg djetinjstva...
I sjecam se one "singerice" na kojoj
je moja baka znala sasiti meni najljepse haljine...
U sjecanjima mojim... ja cujem kuckanje sata
sto ga je baka drzala na 'kredencu"... koji je bio
sav ukrasen njenim "slingama"...
Sjecam se i kako je baka, kad joj dodjem...
sa mog kreveta skidala i uredno slagala
onu "kopertu" njenim rukama izvezenu...
koju je sama i opheklala najljepsom "strikom"...
Sjecam se... toliko malih stvari...
koje u mojim mislima i srcu... imaju tako
znacajno mjesto... jer me cine bogatom...
i mojim ocima... daju nekakav narocit sjaj...
Zato, sto sam rodjena tamo...
i odrastala u krilu moje Banije...

Jos jedno umorno jutro... Budim se sa teskom gorcinom u grlu... i saznanjem da sam opet negdje daleko... da vani padaju snijegovi, kojima se ne radujem... da je kuca moja tamo... iza onih brda i ravnica... suma i gora.... I... da u njoj mati moja samuje.... i ceka... i nada se....
Jos jedna godina sto mi ispod prsta izmice i nestaje u zaborav... spustam je u sanduk za uspomene... medju stare fotografije... Po nicemu znacajna... Po nicemu zapamtljiva... Obicna... kao sto je i zivot moj...
Eto... plovimo kroz tu rijeku sudbine... Trazimo ono malo od zivota, sto mozemo nazvati srecom... Ni svojeg ognjista, ni svojih ljudi... ni svoje bunarske vode da se napijemo... Ni svojeg grada da njime prosetamo... A, padaju opet bijeli snijegovi... Ni svojeg sela, ni svoje raljice... da njome puteve procistimo, snijegove do komsije rascistimo, pa na kafu i vrucu rakiju svratimo...
Trazimo u sjecanjima... ono sto nam je srca grijati znalo... Trazimo medju sagovornicima neku onu nasu rijec, koja nas kuci u trenu vrati... Srecemo se ovim nasim pisanjima... i ponekad se dotaknemo...mislju, kao rukama, onako... slucajno, a toplo.... Pa, opet... svako u svoju stvarnost ode... i izgubi se u vrevi nekih tudjih gradova... u snijegu nekih tudjih planina...
A... Banija cuti jos... Snijegove nove ceka... i nas... koji joj ne dolazimo... I moja rijeka, kazu, jos istim koritom tece... i iste vrbake njena voda oplakuje... I sumi ona... kuce moga grada zapljuskujuci... I zeleni se... i plavi...
Nekada su ovakva zimska jutra radost donosila... i snijegovima sam se radovati znala... Nekad... tamo... u onom toplom krilu nase Banije...
A, spustam svoja sjecanja... medju uspomene... Ostavljam ih, pa opet u ruke uzimam... Ne dam da na njih prasina padne... Jer, one su mi vrijedne kao zivot... Bez njih... ja ne bih bila ja...

...UH..LUNA...evo jedan DABARSKI pozdrav za tebe iz ove moje brljuštine.
Zapleten u granju svoje tek izgraðene brane,a u vijeèitoj žurbi kroz vrijeme i prostor ,zastah na trenutak pord obale.Onako...pored obale ,izronih iz vode
ispružim dvije šape,i sa ovim svojim malim oèima zagledah se u prolazu
....tko to živi u prošlosti tvojoj. Tvoja BAKA...

...znaš LUNA...osijetio sam tvoje prelijepo protkane niti ,i brižljivo odabrne rijeèi za tvoju BAKU.Znaš, mi životinje naroèito vodozemci imamo istanèana èula, za sve što je lijepo,a tvje rijeèi za tvoju baku su prelijepe...

...navratit æu opet,nekako mi se èini da je ovdje moje krajnje odredište
i zadnja brana koju æu morati graditi...

...dubine zovu....buæ....buæ....

ZA ADMINISTRATORA***

....SVE ONO ŠTO SE MOŽE NAZVATI SREÆOM NEKA TI BUDE SREÆNO
U ******2010****

od administratora ni A....demokratija.... sve dozvoljeno....nema shefa smjene....

---mora da ga je neka èegrtuša šèepala
a narod nek se snalazi


...samo istrajni traju,,što sam ovo lijepo rekao...

....oðe se kuva gadno, a tek 5 h.Kažu recesija....SRBIN JE TICA LASTAVICA ,ZA NJEGA TO NEVAŽI...LOL...LOL..